Kolumna Elisabette Capannelli, direktorice Svjetske banke za Hrvatsku, predana Poslovnom dnevniku za objavu u tiskanom izdanju 30. studenog 2020.
Kako će fokus na Sljedeću generaciju donijeti napredak
Glazbeni festivali, obiteljska okupljanja i daleka putovanja. Dugi zagrljaji s voljenima, uredski sastanci i spontana čavrljanja sa susjedima. Tako želimo da izgleda 2021. godina nakon Annus Horribilis koja je upropastila mnoge živote i teško ranila gospodarstva širom svijeta. Godine koja je bila posebno nemilosrdna za Hrvatsku, s obzirom na trostruki šok – zdravstvenu krizu, gospodarsku recesiju te potres u Zagrebu – koji su stavili otpornost ljudi na kušnju kakvu nismo mogli ni zamisliti.
No može li godina koja je pred nama ispuniti naša velika očekivanja? Hoće li se život u Hrvatskoj vratiti u normalu, koliko brzo te koje će se odluke donijeti kako bi se osiguralo da se zemlja oporavi brže nego tijekom krize 2009. godine te postane otpornija na sljedeću krizu?
Iako su vijesti o uspješnom testiranju prvih cjepiva napokon donijele nadu, povratak u normalan život kakvim se živjelo prije pandemije ipak će još malo pričekati. Puno će toga ovisiti o učinkovitosti takvih cjepiva, uspješnosti i dostatnom obuhvatu njihove distribucije, ne samo u Hrvatskoj, već i kod hrvatskih trgovinskih partnera i u svijetu u cjelini. Sveukupno gledajući, moramo biti spremni na to da će se zdravstvena kriza nastaviti u većini zemalja, uključujući i Hrvatsku, i tijekom 2021. godine.
A što je s gospodarstvom? Hrvatsko će se gospodarstvo tijekom 2021. djelomično oporaviti, no i dalje će biti prisutna visoka doza neizvjesnosti. Ako se zdravstvena situacija normalizira u prvoj polovici godine, možemo očekivati relativno robustan rast od oko 5,5 posto, potpomognut rastom u turizmu, povećanim optimizmom poslovne zajednice i potrošača te kapitalnim ulaganjima financiranim sredstvima EU. Temelji za oporavak Hrvatske su solidni zahvaljujući i intervencijama Vlade ranije tijekom ove godine. Tri godine proračunskog suficita te jasna silazna putanja javnog duga omogućili su Hrvatskoj da pripremi veliki paket potpora namijenjen i poduzećima i kućanstvima, uključujući i neke od najranjivijih skupina u društvu. Procjenjujemo da bi, bez te potpore te odgovarajuće reakcije HNB-a, gospodarske i socijalne posljedice krize bile puno teže, uz nagli porast stope nezaposlenosti na gotovo 20 posto.
Hrvatska je bitno drugačija zemlja nego što je bila prije deset godina. Dokazala je da je u stanju dovesti u red svoje javne financije te tako povratiti povjerenje agencija za dodjelu kreditnog rejtinga; na putu je ulaska u eurozonu, što bi se moglo dogoditi već 2023. godine; a politička situacija u zemlji je stabilna, što je i omogućilo brzo djelovanje Vlade tijekom krize. Stoga i oporavak može biti brži, a istodobno je moguće stvoriti temelje za ubrzanu konvergenciju prema višoj razini dohotka u srednjoročnom razdoblju. Ali samo ako se donesu odgovarajuće odluke. Hrvatsko gospodarstvo i dalje karakterizira snažno oslanjanje na turizam, koji generira otprilike petinu bruto dodane vrijednosti, relativno mali udio prerađivačke industrije u BDP-u te ograničena diversifikacija izvoza. Ako se tome pridodaju dobro poznati strukturni izazovi, jasno je da sve to zemlju čini manje otpornom na vanjske šokove te ograničava njezin potencijal za rast.
Stoga se postavlja pitanje kakve će odluke Hrvatska donijeti i kakav će biti put oporavka na koji će zemlja krenuti. Hoće li to biti onaj koji se doista usredotočuje na “EU sljedeće generacije, promiče održivi rast te se usmjerava na nepovratni put prema dekarbonizaciji, potiče digitalnu transformaciju te se temelji na dinamičnosti mladih inovatora u hrvatskom privatnom sektoru, koji vole ovu zemlju i žele ostati ovdje unatoč zahtjevnom poslovnom okruženju? Put prema diversifikaciji i otpornosti mora uključivati i proširenje portfelja konkurentnih industrija, pa i korištenjem fondova EU za digitalnu transformaciju. Nažalost, iako političari širom svijeta tijekom kriza prepoznaju prilike za promjene i poboljšanja, prečesto se događa da na kraju i gospodarstvo i infrastruktura izgledaju isto – kao sto je to bio slučaj u velikom broju zemalja nakon prethodnih kriza.
Ali ovoga puta stvari bi mogle biti drugačije te moraju biti drugačije, pogotovo kada je riječ o Hrvatskoj. Dopustite mi da objasnim zašto je, po mome mišljenju, tako.
Prvo, putem nedavno objavljene Nacionalne razvojne strategije, vlada je osmislila svoju dosad najsveobuhvatniju viziju razvoja zemlje, zacrtavši put prema boljem upravljanju, kvalitetnijim uslugama za građane te većoj kvaliteti života. Strategija će dati poticaj svim sektorima koji su spremni rasti uz pomoć inovacija i digitalne transformacije. Strategija otvara mogućnosti za širenje i zaštitu baze prirodnih resursa Hrvatske, unaprjeđujući produktivnost njezina prirodnog kapitala te podupirući jedinstveni generacijski prijelaz prema klimatskoj neutralnosti. Neki bi možda željeli da dokument zacrtava čak i ambiciozniju viziju, s detaljnim opisom provedbe, ali važnije je prepoznati da je vizija postavljena te plan puta zacrtan. Bilo bi mudro da svi dionici po strani ostave svoje razlike, kratkovidnosti te korporativne i partikularne interese te da se svi u zemlji okupe oko NRS-a jer se strategije mogu provesti jedino kroz savez institucija te nevladinih i gospodarskih aktera.
Drugo, Hrvatska će tijekom idućih deset godina imati pristup dosad najvećem iznosu fondova EU. To je jedinstvena prilika za operacionalizaciju NRS-a. Ispravnim korištenjem fondova iz instrumenta „EU sljedeće generacije“ mogu se postaviti temelji društva koje će doista djelovati u korist budućih naraštaja, utrti put gospodarstvu u čijoj će srži biti pametno, klimatski osviješteno te ekološko djelovanje. Prioritet treba dati reformama i ulaganjima koja su Hrvatskoj potrebna, a treba ih i dobro odabrati te još bolje pripremiti, te razraditi plan za provedbu te za njeno praćenje. To će zahtijevati pomno i iskreno sagledavanje institucionalnih slabosti, realistično prepoznavanje onoga što se može učiniti s ograničenim kapacitetima, i to ne samo u javnom, već i privatnom sektoru, primjerice u izgradnji i modernizaciji zelene infrastrukture koja je zemlji potrebna. U tom smislu, čini se da bi hitno trebalo oformiti provedbenu jedinicu, s odgovarajućim resursima te visoko kvalificiranim stručnjacima, koji bi došli i iz privatnog sektora, te koji bi brzo mogli realizirati hitne zadaće poput osmišljavanja, provedbe i praćenja kako bi Nacionalni plan oporavka i otpornosti bio uspješan. Ne smijemo zaboraviti niti ključni zadatak kvalitetnijeg programiranja za korištenje fondova EU u sljedećem financijskom razdoblju. Tu se otvara još jedna prilika za korištenje nekoliko milijardi eura za potporu razvoju zemlje. U većini novih država članica drugo programsko razdoblje nakon njihova pristupanja EU karakteriziralo je jednostavnije i fleksibilnije programiranje za korištenje sredstava EU, a sredstva su usmjeravana onima koji su to uistinu zaslužili svojim postignućima. Hrvatska u tom smislu ne bi trebala biti iznimka.
Treće, Hrvatskoj ne treba bilo kakav oporavak, već pošten i pravičan oporavak koji na prvo mjesto stavlja ljude. Izdašniji programi socijalne zaštite s boljim obuhvatom. Mreža socijalne zaštite koja može pomoći siromašnim i ranjivim osobama da se pripreme za šokove, nose se s njima te im se prilagođavaju – prije, tijekom te nakon njihove pojave. To podrazumijeva i pružanje više mogućnosti formalnog zaposlenja za žene, koje su na sebe preuzele glavninu obveza dodatne skrbi koje je prouzročila pandemija, a pritom imaju nesigurnija radna mjesta te su izloženije riziku siromaštva.
Iako se sve ovo može činiti kao nedohvatljiv ideal, sada je pravi trenutak da Hrvatska pokuša dotaknuti zvijezde. 2021. je godina od ključne važnosti za Hrvatsku. U velikom dijelu odredit će uspjeh u ovladavanju pandemijom, udariti temelje otpornog oporavka te pokrenuti program za sljedeću generaciju. Na Hrvatskoj je da iskoristi te izvanredne mogućnosti i temeljito transformira svoje društvo i gospodarstvo. Vrijeme je za odlučnost i solidarnost. Vrijeme za novo, bolje normalno.
